Vrijeme i kalendar

U starom vijeku godina se računala na sasvim drugi način. Prije Rimljana ne samo da nije bio razvijen kalendar kakav poznajemo, nego nisu postojali ni dani u nedjelji, pa čak ni sati nisu bili jednaki tokom cijele godine. Koristilo se takozvano temporalno vrijeme, a dužina sata je zavisila od dužine obdanice. Tek je u XIV i XV vijeku prihvaćeno ekvinocionalno vrijeme po kome je dužina jednog sata ista tokom cijele godine, određena kao dvanaesti dio dužine obdanice na datum proljećne ravnodnevice. Kako je tekla evolucija kalendara?

Egipatski kalendar

 Egipćani su prvi napravili kalendar u kome se vrijeme mjerilo pomoću godina. Za godinu dana Zemlja obiđe krug oko Sunca, a pošto sa novom godinom prirodan ciklus promjena godišnjih doba uvijek kreće iz početka, godina je najlogičnija mjera za vrijeme na Zemlji.

    Kao i svi istočnjački narodi, Egipćani su isprva koristili lunarni kalendar, baziran na mijenama Mjeseca. Vreme se u Egiptu isprva računalo od jednog punog Mjeseca do drugog. Poslije svaka tri puna Mjeseca dolazilo je do izlivanja Nila, što je bio povod za čitav niz religioznih praznika, jer je zemlja postajala plodna. Kako bi unaprijed tačno znali kada dolaze praznici, Egipćani su pokušali da naprave kalendar koji neće zavisti samo od Mjeseca. Tako su njihovi astronomi primijetili da se na svakih dvanaest mjeseci na nebu pojavljuje zvijezda Sirijus, a period između dvije pojave ove zvijezde nazvali su godina. Kako se astronomija u Egiptu razvijala, tako su godinu izdijelili na 365 dana, čemu je odgovaralo 12 Mjesečevih mijena. Zanimljivo je kako su brojali godine. Sa dolaskom svakog novog faraona na vlast, brojanje godina kretalo je iz početka. Tako se u Egiptu, umjesto da se kaže 250. godina ili slično, govorilo 15. godina vlasti faraona Ramzesa.

Kao i svi narodi Starog svijeta, posebnu pažnju su poklanjali proljećnoj i jesenjoj ravnodnevici (21. mart i 22. septembar), jedinim danima u godini kada je dužina noći i obdanice jednaka.

Rimski kalendar

    Rimljani su udarili temelje savremenom kalendaru. Sama riječ kalendar potiče iz latinskog jezika, od calendarium, što je u Rimu bio naziv za dužničku knjigu. Naime, prvi dan svakog mjeseca bio je trenutak da se vrate svi dugovi, a kako se u Rimu početak mjeseca nazivao Kalenda, kada je mjesec mlad, tako je i knjiga dugovanja dobila naziv.

    U starom vijeku nisu postojali nazivi za dane u nedjelji, pa su Rimljani mjesec dijelili na dva dijela, a ne na četiri sedmice kao danas. Srednji dan mjeseca se nazivao ide (što na latinskom znači sredina), kada je Mjesec bio pun. 

U istoriji je ostala poznata martovska ide, kao dan kada je ubijen imperator Julije Cezar.

    Još jedan dan u mjesecu je imao svoj naziv – to je nona, deveti dan prije ide. Svi ovi dani su bili prilika za religiozne svetkovine i praznike.

    Na početku svog razvoja, Rimljani su koristili godinu koja je imala deset mjeseci, a dva nedostajuća mjeseca su dodali kasnije. Godine su brojali od legendarnog osnivanja grada Rima, a mjesecima su dali imena. Većina naziva za mjesece su rimski redni brojevi (prvi, drugi, treći…). Prvi mjesec u godini – januar, dobio je ime po rimskom bogu Janusu, dok je jul dobio naziv u čast Julija Cezara, a avgust po njegovom nasljedniku, Oktavijanu Avgustu. Uz to, Rimljani su čak izračunali da Sunčeva godina ne traje 365 dana, nego 365 dana i 6 sati.

Jevrejski kalendar

   Jevrejski kalendar je prvi uveo podjelu na sedam dana u nedjelji. Pošto su Mojsijevih deset zapovjesti zahtjevale od Jevreja da sedmi dan u nedjelji odmaraju, Jevreji su za to odredili dan koji su nazvali subota i koji su proslavljali. Kasnije su imena dobili i ostali dani, a kada je nastalo hrišćanstvo, dan praznovanja se pomjerio na nedelju, takođe iz religioznih razloga.

    Pored ovoga, Jevreji su u kalendar uveli sistematsko brojanje godina, koje nije zavisilo od trenutnog vladara. Njihov kalendar je brojao godine od postanka svijeta, što čini i danas, dok su hrišćani započeli brojanje godina od rođenja Isusa Hrista, što se danas naziva novom erom.

Julijanski kalendar

Najduža godina u istoriji trajala je 445 dana. To je bilo 46. godine prije nove ere. Tada je rimski imperator Julije Cezar pozvao iz Aleksandrije astronoma Sosigenija da unese ispravke u rimski kalendar.

    Rimljani su znali da godina traje 6 sati duže od 365 dana, ali su do tada koristili kalendar bez prestupnih godina. Zbog viška se bilo nakupilo 67 dana razlike, koje je Sosigenije dodao u 46. godinu, a potom uveo da se svake četvrte godine na februar dodaje još jedan dan, kako ne bi nastajala razlika. Posle ove julijanske reforme (nazvane tako po Juliju Cezaru), datumi proljećne ravnodnevice su bili usklađeni sa Sunčevim kretanjem. Poslije ove bilo je još nekoliko ispravki rimskog kalendara, a od cara Konstantina se koristi i podjela na dane u nedjelji.

Gregorijanski kalendar

    Kako se astronomija dalje razvijala, izračunato je da Sunčeva godina ne traje 365 dana i 6 sati, nego 365 dana, 5 sati, 48 minuta i 46 sekundi (to jest, 11 minuta i 14 sekundi kraće). Zato se od vremena Julija Cezara, do 1582. godine, bilo nakupilo deset dana razlike. Pošto je precizan dan proljećne ravnodnevice presudan za određivanje datuma hrišćanskog Vaskrsa (koji se određuje kao prva nedjelja poslije punog Mjeseca koji pada na ili poslije proljećne ravnodnevice), papa Gregorije XIII je odlučio da izmjeni dotadašnji julijanski kalendar.

    Reformu je izvršio jezuitski matematičar - Kristofer Klavijus, koji je 1582. godinu skratio za 10 dana, a umjesto da svaka četvrta godina bude prestupna, uveo je da se godine početka stoljeća (1700, 1800, 1900) preskaču kao prestupne tri puta, a da svaka četiristota godina i dalje bude prestupna. Ova reforma je kalendar najviše približila astronomskim pojavama, a danas se gregorijanski kalendar koristi u cijelom svetu. Ovu reformu nisu prihvatile samo neke pravoslavne crkve, poput Srpske pravoslavne crkve. Zbog protivljenja papskoj reformi i tradiciji, srpska crkva i dalje koristi julijanski kalendar, ali on sada već kasni 13 dana, tako da srpska Nova godina dolazi 13 dana kasnije.

Naš poznati naučnik Milutin Milanković je na saboru pravoslavnih crkava ponudio rješenje kalendara koje je tačnije od gregorijanskog, ali ni ono nije prihvaćeno u praksi.

Vrijeme

    Čovjek je znao da mjeri vrijeme i prije nego što je napravio prvi sat. Podjela dana na 24 dijela došla je, pretpostavlja se, od starih Sumera. Nije jasno zbog čega je riječ baš o broju 24, mada postoji više teorija koje to objašnjavaju.

Jedna od zanimljivijih teorija u vezi s tim brojem povezuje anatomiju ljudske šake: ako savijete palac i pogledate unutrašnjost šake, primjetićete kako vam je svaki od četiri ispružena prsta podjeljen na tri cjeline, tako da pred sobom imate dvanaest podjednakih cjelina. To je, po ovoj teoriji, olakšavalo brojanje sati u toku dana, pa je zato i dan podijeljen na 12 dijelova.

    Najstariji pronađeni sunčev sat koristio se u Egiptu, prije oko 3.500 godina, mada se pretpostavlja da je i prije toga čovjek umio da mjeri vrijeme. U Staroj Grčkoj prvi sat je, vjeruje se, napravio Anaksimandar iz Mileta, oko 560. godine p.n.e. Od starih Grka sunčev sat preuzeli su Rimljani 293. godine p.n.e, kada je jedan takav sagrađen u Rimu. U srednjem vijeku dužina sati i dana nije bila apsolutna jer je od svitanja do zalaska sunca uvijek proticalo dvanaest sati bez obzira na doba godine.

   Prvi mehanički sat je u X vijeku napravio monah Gerbert (947–1003). U njemačkoj hronici iz 997. godine, biskup Titmar kaže da je Gerbert u Magdeburgu gradio satove i to ''veoma dobro, jer je različitim spravama posmatrao zvijezde prema kojima se upravljaju pomorci na svojim putovanjim''. Ipak, Gerbertov časovnik morao je da se podešava svakih nekoliko sati. 

    Mehanički satovi u širu upotrebu ušli su tek nekoliko vijekova kasnije, a u XIV vijeku postala je opšteprihvaćena današnja vremenska skala. U to vrijeme nastaje i prvi astronomski sat koji je izgradio Đovani de Dondi 1364. godine. Njegov astronomarijum je sadržao vječiti kalendar i prikazivao kretanje Sunca, Mjeseca i planeta. Nije poznato koliko je bio precizan, ali se pretpostavlja da je svakodnevno podešavan.

Prvi časovnik sa klatnom konstruisao je holandski fizičar Kristijan Hajgens u XVII vijeku. On je na osnovu matematičke formule precizno izračunao dužinu klatna. 

    Danas se smatra da su najprecizniji časovnici atomski. Prvi takav napravljen je 1949. godine u Nacionalnom birou za standarde SAD, međutim, za njega se ne može reći da je bio zaista tačan. Tek se atomski sat zasnovan na promjenama atoma cezijuma-133, koji je u Nacionalnoj fizičkoj laboratoriji u Velikoj Britaniji 1955. napravio Luis Esen, smatra zaista preciznim.