Evolucija čovjeka

Teorija evolucije povezuje sav živi svijet u jednu veliku cjelinu. Najprije pomoću uporedne biologije, zatim preko fosila, a danas posredstvom genetskih analiza, razvojne biologije, biogeografije, geohemije, i mnogih drugih grana – naučnici proučavaju nastanak naše vrste počev od jednoćelijskih organizama, istražujući grananje drveta života i tražeći mjesta gdje su se prapreci raznih vrsta rastali.

Fosili

    Kosti sporije trunu nego ostatak tijela, pa mnogi ljudi misle da kosti traju jako dugo; istina je, međutim, da se pod uobičajenim uslovima kosti potpuno raspadnu u roku od nekoliko godina. U suvim područjima ovo može trajati duže, a u slučaju kada su kosti zaklonjene i potpuno izolovane od vode (recimo, u kamenom sarkofagu), one mogu trajati hiljadama, pa i desetinama hiljada godina. Neke kosti naših predaka su očuvane upravo na ovaj način, što omogućava njihovu detaljnu analizu. Recimo, neke kosti Neandertalaca su tako dobro očuvane, da su naučnici iz njih uspjeli da izdvoje DNK i da na osnovu poređenja sa uzorkom DNK modernog čovjeka obore teoriju po kojoj su se Neandertalci stopili sa modernim ljudima.

Hominidi su grupa koja uključuje orangutane, gorile, šimpanze, bonobo i ljude. Hominini su podgrupa hominida, potomci jedne predačke vrste koja se podijelila prije šest miliona godina; u hominine spadaju svi izumrli preci čovjeka i današnji ljudi.

    Ipak, kosti stare više od nekoliko desetina hiljada godina počinju da se raspadaju same od sebe čak i u potpuno suvim uslovima i ubrzo se pretvore u prah. Jedini poznati način na koji ove stare kosti mogu biti očuvane jeste proces fosilizacije. U ovom procesu, duboko zakopane kosti bivaju mineralizovane: proteini kostiju bivaju zamjenjeni neorganskim mineralima, koji tokom kristalizacije zauzimaju prostor u kome se nalazila kost. Ovim fosil doslovno postaje parče kamena u obliku kosti. Fosili se datiraju prije svega radiometrijskim metodama; kombinacija tri metoda radiodatiranja daje datum fosilizacije na osnovu koga se može odrediti u kom periodu je fosilizovano biće živjelo.

     Arheologija nalaza je takođe važna. Ako su fosili nađeni u istom sloju kao i ostaci vatre, recimo, ili ostaci kamenog oruđa, ti predmeti se takođe mogu datirati i na osnovu njih se može nešto naučiti o kulturi naših predaka i načinu njihovog života.

    Zatim, tu je morfološka analiza. Oblik i položaj kostiju, oblik lobanje, zapremina mozga, i mnogi drugi parametri pažljivo se mjere i interpretiraju. Na osnovu ovih mjerenja se uspostavljaju parametri: kako je naš predak hodao, kakvo mu je bilo držanje tijela, kako je izgledalo lice, itd.

   Konačno, na osnovu datiranja, morfologije i arheoloških nalaza, naučnici pokušavaju da riješe zagonetku čovjekovog nastanka. Ovaj posao je veoma težak i neizvjestan, mada je danas mnogo lakši nego što je bio prije pedeset godina. Masa novih fosilnih nalaza, kao i unapređene, preciznije metode datiranja i analize organskih ostataka, omogućili su značajan napredak.

Prvi pogled na stablo razvoja čovjeka

    Prije nego što počnemo da se bavimo pregledom pojedinačnih vrsta i da sistematizujemo koja vrsta je postojala u kom periodu vremena, vrijedi pogledati par slika. Prvo, pogledajmo kakva je tačno veza između ljudi i ostalih primata:

    Kao što se može vidjeti, stablo ljudske vrste je veoma razgranato i ne nalikuje direktnoj liniji koja vodi od majmuna do modernog čovjeka. Za opis cijelog stabla bilo bi potrebno napisati nekoliko knjiga; u okviru ovog teksta, usredsredićemo se na poslednji dio grananja, koji sadrži tri generalne grupe.

   Prvu grupu čine Ardipithecus i njegovi rođaci, o kojima ne znamo skoro ništa osim da su postojali. Drugu grupu čine sami Australopitekusi, što uključuje i jednu grupu njihovih predaka, Parantropuse. Treću grupu čini genus Homo, koji obuhvata naše neposredne pretke, praljude koji su govorili jedni sa drugima i koristili alatke u svojoj borbi za opstanak.

     Iz ove slike, međutim, stvari i dalje izgledaju mnogo jednostavnije nego što jesu – čini se kao da su nam majmuni “iza ćoška”. Zato bi bilo dobro da pogledamo još jednu sliku na kojoj se vidi raspored fosila pomenute tri grupe kroz vrijeme:

    Treba imati u vidu da ova slika ne pokazuje koja vrsta iz koje slijedi, već samo starost fosila, i njihove najosnovnije osobine. Pogledajmo sada detaljno ove fosile, idući od najstarijih prema najnovijima.

Magloviti početak

    Sve do pred kraj XX vijeka, broj fosila ljudskih predaka je bio samo nekoliko desetina – stari vic je bio da se svi ostaci “mogu staviti u jednu kutiju.” Međutim, u zadnjih trideset godina, uslijedio je ogroman niz novih nalaza, toliko da danas imamo više hiljada fosila ljudskih predaka. Počnimo od tri grupe koje se nalaze u najranijem periodu ljudske evolucije:

     Prva je Sahelanthropus tchadensis, koji nam je poznat na osnovu ostataka oko šest odraslih individua, starih između šest i sedam miliona godina (prvi fosili otkriveni 2002.). Lobanja je tipična za hominine, sa malim mozgom od oko 350 kubnih centimetara (ljudski mozak ima prosečnu zapreminu od oko 1500 cm3), i mnogim drugim osobinama koje su očigledno homininske. Ali tu je i nekoliko osobina tipičnih za ljudske lobanje, uključujući i daleko manje očnjake nego što je uobičajeno za majmune.

     Druga je Orrorin tugenensis (pronađen 2001.), star šest miliona godina. Sve što imamo od ove vrste jesu dijelovi kostiju ruke i nogu, kao i ostaci donje vilice. Iako je i dalje očigledno veoma srodan šimpanzi, Ororin je imao zube slične čovjekovim, a kosti nogu ukazuju da je, makar dio vremena, hodao na dvije umjesto na četiri noge.

     Treći je Ardipithecus kaddaba, fosil koji se sastoji od nekoliko djelića kostiju vilice, nekoliko zuba, i dijelova ramena i kičme. Ove kosti takođe spadaju u kategoriju “veoma slične početnim homininima, ali sa nekim ljudskim osobinama.” Moguće je da je ova vrsta bila vrlo srodna Salehantropusu.

    U nešto kasnijim slojevima od onog u kome su nađeni blijedi tragovi Ardipithecus kaddaba, nađena je grupa od nekoliko fosila jedne veoma slične vrste (toliko slične da se vjerovatno radi o direktnom potomku). Nazvana Ardipithecus ramidus i stara oko 4,6 miliona godina, ova vrsta je ostavila tragove koji uključuju i jedan danas čuveni fosil: Ardi, oko 45% kompletan skelet prelaznog hominina.

Cifra od 45% može izgledati mala, dok ne uzmemo u obzir simetriju tijela. Recimo, ako imamo kosti lijeve noge, ali ne i desne, to smanjuje kompletnost fosila. Ali pošto iz drugih fosila iste vrste (pored Ardija, imamo djelimične ostatke još devet pripadnika iste vrste) znamo da su lijeva i desna noga bile sastavljene od istih kostiju, na osnovu lijeve noge možemo rekonstruisati desnu.

    Ardi je imao stopalo sa pokretnim palcem, kojim je mogao da se hvata za grane drveća kao i današnje šimpanze. Međutim, ovo stopale je bilo djelimično adaptirano uspravnom hodu, kao i ostale kosti nogu i pelvisa. Ardi je bio stvorenje koje se kretalo na četiri noge u drveću, ali na dve noge po ravnom tlu.

     Prije svega, na osnovu ovih ostataka mi znamo da je pre šest miliona godina u centralnoj Africi postojalo više različitih vrsta hominina. Pošto imamo fizičke dokaze tog postojanja, njihove kosti, ovo je bezpogovorna činjenica. Povrh toga, iz ovih kostiju jasno vidimo da su neka od ovih bića dobar dio života provela hodajući na dvije noge. A iz poređenja kostiju Ororina i Ardija, vidimo da se ova sposobnost hoda razvijala i postajala sve bolja i bolja kroz vrijeme. Ovo je sve što možemo da kažemo sa potpunom sigurnošću. Ali mada se radi o samo dvije jasne informacije, one uopšte nisu beznačajne kada ih uklopimo u ono što slijedi. Jer, pogledajmo sada šta se može naučiti kada posjedujemo više kompletnih fosila.

Australopithecus i Paranthropus

    Australopitekusi obuhvataju više vrsta, od kojih je jedna i A. afarensis, naš najvjerovatniji davni predak. Pogledajmo za trenutak stablo razvoja Australopitekusa, i njihovih izumrlih potomaka, Parantropusa:

    Australopithecus anamensis je najslabije poznat od svih Australopitekusa. Imamo samo devet nekompletnih fosila starih oko četiri miliona godina, uglavnom kostiju nogu – dovoljno da znamo da to veoma primitivan Australopitekus, da je riječ o dvonožcu, i da su zubi slični ljudskim. Ali ovo nije dovoljno da izvučemo dublje zaključke.

    Prava priča počinje sa Australopithecus afarensis, koji je najvjerovatnije među našim direktnim precima. Ova vrsta nam je poznata iz više desetina nalaza, uključujući nekoliko više od 90% kompletnih fosila, među kojima se nalazi čuvena “Lusi” – preko 70% kompletan skelet ženke A. afarensis.

    Mada su kreacionisti više godina tvrdili da se zbog Lusinih nepotpunih nogu ne može znati da li je A. afarensis hodao na dvije noge, dalji nalazi (pogotovo fosili nađeni u Hadaru, Etiopija) definitivno su potvrdili da su ovi rani Australopitekusi hodali na dve noge. Lice afarensisa imalo je izbačenu vilicu, sličnu vilici šimpanze. Zubi su bili veoma slični ljudskim, sa mnogo manjim očnjacima nego kod ranijih primjeraka. Karlica je prilagođena hodanju, a oblik femura (butne kosti) je takav da bi četvoronožno hodanje bilo veoma neprijatno za afarensise.

    Zapremina lobanje afarensisa je približno ista kao i zapremina lobanje šimpanze i malo je vjerovatno da je afarensis bio znatno inteligentniji. Zašto je tako naizgled sporedan detalj, poput hodanja na dvije noge, doveo do razvoja tako kardinalnog svojstva kao što je inteligencija? Svi viši primati imaju ruke kojima mogu da hvataju i drže predmete; međutim, upotreba ruku je veoma ograničena, pošto viši primati ne mogu da efikasno koriste ruke u pokretu – čim treba da potrči, šimpanza, recimo, mora da koristi svoje ruke za odupiranje i ravnotežu. Uspravni hod je dozvolio Australopitekusima da drže stvari u rukama dok hodaju, što im je omogućilo da razviju alatke koje su mogli da prenose sa mjesta na mjesto, da drže u rukama oružje za lov, i da mnogo svrsishodnije koriste tragove inteligencije koju su imali. Vrlo je vjerovatno da je upravo ovaj napredak bio ključan u razvoju razuma kasnijih potomaka afarensisa.

    Od otkrića potpunih skeleta do danas, urađeno je više rekonstrukcija izgleda afarensisa, od kojih je jedna prikazana ovde. Pri posmatranju ovakvih rekonstrukcija treba imati u vidu da je opšti izgled (pogotovo izgled vilice i očiju) vjerovatno tačan, ali da su mnogi detalji (boja kože, dlakavost) puko nagađanje.

    U savršenom primjeru prelaznih fosila, afarensisa je naslijedila mnogo razvijenija vrsta poznata kao Australopithecus africanus. Paleontolozi su dugo pretpostavljali da je afarensis bio direktni predak čovjeka; međutim, noviji dokazi pokazuju da je afrikanus naslijedio afarensisa, i da se negdje kod afrikanusa (ili iz neke grupe između afarensisa i afrikanusa) desio veliki razlaz ljudske vrste. Sa jedne strane su se odvojili Paranthropusi, sa druge strane se odvojio genus Homo, čovek.

     Veza između vrsta se možda najlakše može vidjeti ako uporedimo stopala i karlice šimpanze, afrikanusa, i modernog čoveka (Homo sapiens):

    Još zanimljivije je poređenje lobanja afarensisa, afrikanusa i modernog čovjeka:

    Kao što se može primjetiti, lobanja je još uvijek daleko od ljudske. Zapremina mozga je suviše mala, a kao što se vidi na lobanji Taung deteta (više od 90% kompletnog skeleta bebe afrikanusa) očnjaci su još uvek bili šiljati. Ali, oblik lobanje je već počeo da se mijenja i povećava, prateći rastuću inteligenciju Australopitekusa.

    Ovdje je počela da se događa još jedna promjena. Mužjaci većine primata mnogo su veći od ženki, što je bio slučaj i kod afarensisa (prosječna težina mužjaka afarensisa je bila oko 45kg, prosječna težina ženke oko 29kg). Kod afrikanusa, ova razlika počinje polako da se smanjuje – prosječan mužjak afrikanusa je bio težak oko 41kg, prosječna težina ženke je bila oko 30kg.

Prije nego što pređemo na naše skorije i bliže rođake iz genusa Homo, trebalo bi makar baciti brz pogled na Parantropuse, granu “uspravno hodajućih šimpanzi” koja je izumrla prije otprilike milion godina.

    Najranija i najmisterioznija vrsta Parantropusa je Paranthropus aethiopicus, od koje nam je ostala jedna djelimična lobanja i nekoliko parcijalnih fosila. Zbog nedostatka podataka, nije sigurno da li je aethiopicus bio predak kasnije vrste Paranthropus robustus, ili je ona nastala direktno od afrikanusa. Veoma je vjerovatno, međutim, da je treća vrsta Parantropusa, Paranthropus boisei, nastala od aethiopicusa.

    Svi Parantropusi imaju neke zajedničke osobine: debela i čvrsto građena lobanja sa tipičnom koščatom “krestom” na vrhu, kao i masivna vilica sa velikim i snažnim zubima. Zapremina mozga je malo veća nego kod ranijih Australopitekusa, i neki arheološki nalazi pokazuju da je vrlo vjerovatno da su Parantropusi koristili slomljene kosti kao alatke za kopanje.

Rani Homo

    Prije oko 2.3 miliona godina, jedna grupa australopitekusa je napravila veliki skok u tehnologiji: umjesto korišćenja kostiju ili kamenja koje bi uspjeli da nađu, pripadnici ove grupe su počeli da sami proizvode svoje alatke. Proizvodnja alata podrazumijeva sposobnost planiranja: neke grupe današnjih šimpanzi umiju da, kada nađu mravinjak, na brzinu od grane naprave prostu alatku za izvlačenje mrava iz njihovih podzemnih tunela. Međutim, nikada nije viđen nijedan šimpanza kako pravi takve alatke unaprijed, spremajući se za lov.

    Prva grupa praljudi koja je postigla ovaj napredak smatra se pravim početkom genusa Homo, istinskim ljudima. Prije nego što počnemo priču o njima, pogledajmo stablo razvoja na osnovu svih podataka koje imamo do danas:

    Prva vrsta otkrivena zajedno sa ostacima oruđa i tragovima upotrebe tog oruđa jeste Homo habilis. Znatno kasnije su otkriveni tragovi vrste slične habilisu, mada sa značajnim razlikama u strukturi lobanje. Ova vrsta je nazvana Homo rudolfensis, mada još uvek nije sigurno da li je riječ o posebnoj vrsti, ili tek o malo drugačijoj grupi habilisa. Za potrebe ovog teksta, koristićemo riječ “habilis” da označimo obje ove grupe.

    Na slici se vidi da je lobanja habilisa u nekoliko detalja različita od lobanje afrikanusa. Zanimljiv je prvi znak smanjenja veličine vilice, i njene manje isturenosti; zapremina mozga je samo malo veća nego kod Australopitekusa. Karlica i leđa habilisa su bolje prilagođena uspravnom hodanju, tako da ovde već nestaju svi tragovi povijenosti. Zubi su manji, što ukazuje da je habilis jeo mekšu hranu – rezultat sečenja hrane alatkama, što je zamenilo kidanje zubima.

    Ono što je možda najveća i najvažnija razlika u odnosu na Australopitekuse uopšte nije vidljivo spolja, već se može primjetiti tek pomoću skeniranja unutrašnjosti lobanje. Naime, dio mozga koji kontroliše govor, takozvano Broka područje, nalazi se ispod veoma specifične izbočine na mozgu koja se uklapa u odgovarajuće udubljenje na lobanji. Nijedan od živih primata nema ovo udubljenje, niti su ga imali Australopitekusi i Parantropusi – ono se prvi put javlja kod habilisa. Znači, Homo habilis je bio prvi predak modernog čovjeka koji je imao sposobnost govora! Ova sposobnost je verovatno bila prilično rudimentarna i ograničena, pošto ostaci vrata i veze kičme sa lobanjom pokazuju da je habilis vjerovatno imao vrlo primitivne glasne žice. Međutim, ova sposobnost, kada se jednom pojavila, relativno je brzo evoluirala, kao što ćemo vidjeti u daljem tekstu. 

Prvi pripadnici roda Homo živeli su (koliko znamo) u jugoistočnom dijelu Afrike. Njihove alatke su bile veoma primitivne, uglavnom sačinjene od kamenja koje su lomili na takav način da lomljenje ostavi oštru ivicu. Pošto su prvi tragovi ovakvog oruđa nađeni u Olduvaiu, prva ljudska tehnologija se zove “oldovanska”. Primjer jedne oldovanske alatke prikazan je na priloženoj slici.

Homo ergaster

    Posljednji dio ljudskog stabla predstavlja savršenu tranziciju. Mozak polako raste, vilica postaje sve manje izbačena, glasni aparat se sve više razvija, zubi postaju sve manji. Promjene su toliko glatke da postoji određena doza neslaganja među naučnicima u vezi sa tim da li su kasniji primjerci i dalje dio vrste Homo ergaster, ili je reč o ranim primjercima vrste Homo erectus. Dobar primjer ove kontroverze je jedan od najkompletnijih fosila ergastera, “Dečak iz Turkane” koga neki svrstavaju u ergastere, a neki u erektuse.

     Otkud neslaganje? Rani primjerci ergastera imaju zapreminu lobanje od oko 700cm3 – oko 150cm3 više nego Homo habilis. Sljedeći primjerci ergastera kojima raspolažemo imaju zapreminu mozga od oko 850 cm3, dodatak od još 150 cm3, koji pokazuje naglu evoluciju inteligencije. Konačno, najrazvijeniji primerjci ergastera dostigli su više od 900 cm3, što je na nivou ranih primjeraka Homo erectusa. Kranijalni fleksus, dio vrata koji oslikava razvoj govornog aparata, takođe pokazuje stalni razvoj. Drugim riječima, imamo dovoljno fosila da pratimo evoluciju iz koraka u korak, da posmatramo kako se jedna vrsta pretvara u drugu; što samo po sebi dovodi do pitanja na kom mjestu tačno treba povući liniju i reći da se tu nalazi granica između dvije vrste.

     Jedini način da steknemo realnu sliku ljudske evolucije jeste da posmatramo ergastera i erectusa kao jedan kontinuum. Analiza fosilnih karakteristika nam govori da je negdje u toku prelaza između ergastera i erectusa, možda baš u vrijeme kada je dječak iz Turkane živio, došlo do sljedeće velike podjele ljudske rase. Jedna grupa je ostala u Africi i nastavila je da živi tamo do sljedeće velike klimatske promjene; ovu grupu čine naši direktni preci, arhaični Homo sapiens (alternativno nazvan Homo heidelbergensis). Druga grupa je izašla iz Afrike i naselila veći deo južne Evrope i Azije; ova, danas izumrla grupa, nazvana je Homo erectus, uspravni čovjek.

Homo erectus

    Homo erectus je istorijski najuspješnija grana ljudske vrste. Naša vrsta, Homo sapiens sapiens, postoji tek nekih dvije stotine hiljada godina. Erectus je vladao dobrim dijelom svijeta skoro 750,000 godina. Od svih ljudskih predaka, Homo erectus je najbolje poznat nauci – preko dvije stotine fosila je nađeno do danas na području od Španije do Kine, zajedno sa njihovim oruđem, tragovima lova, ishrane, načina života.

    Na osnovu ovog obilja arheoloških podataka, zna se da je erektus bio mnogo bolji lovac nego prethodni ljudi (koji su najverovatnije bili većinom skupljači plodova). Iz razvijenog mozga i tragova razvijenog govornog aparata znamo da je imao i relativno dobru sposobnost komunikacije. Ubojitost i efikasnost erektusa u lovu se dodatno povećala pre oko 1.200.000 godina, kada je došlo do sljedećeg velikog skoka u razvoju tehnologije: prelaska na korišćenje vulkanskog kamena za oruđe, i izrade dvosjeklih sjekira. Ova tehnologija se naziva ačulejska, i neki primjeri su prikazani na slici, zajedno sa principom proizvodnje ovakvih oruđa: erektusi su prvo grubo klesali kamen uz pomoć drugog, teškog i tupog kamena, pa zatim fino oblikovali oštricu mekim “čekićem” od kosti.

Korišćenje oruđa i razvoj alata bili su plodovi erektusove inteligencije, ali su takođe vodili ka daljem pritisku za razvoj ove inteligencije: rani primjerci erektusa imaju zapreminu lobanje od oko 850 cm3, dok poslednji primjerci koje imamo dostižu i do 1200 cm3, što se preklapa sa nižim rangom zapremina mozga kod modernog čovjeka.     

    

    Kako je erektus izgledao? Njegova vilica je i dalje bila izbačenija nego vilica modernog čovjeka, a takođe je još uvijek bio prisutan takozvani supraorbitalni torus, tipično izbačeno čelo. Zubi su bili veoma slični čovjekovim, ali i dalje veći, sa većim očnjacima. Rekonstrukcija vjerovatnog izgleda erektusa je prikazana na slici:

    Prije otprilike 400.000 godina, erektus je napravio posljednji veliki skok, savladavši upotrebu vatre. Međutim, upravo u ovom periodu, nova vrsta, potomci erektusa iz Afrike, počela je da se širi kroz Evropu i Aziju. Homo sapiens, moderni čovjek, konačno je stupio na scenu. Njegov dolazak, uz njegovu modernu tehnologiju i veću inteligenciju, predstavljao je kraj erektusa. Mada je moguće da su izolovane grupe preživjele još stotinama hiljada godina (možda čak i do samo dvadesetak hiljada godina pre naše ere), u roku od sto hiljada godina, novi osvajači su preuzeli najveći dio teritorija kojima je erektus nekada vladao.

Homo sapiens

    Danas postoji samo jedna vrsta genusa Homo, i mi tu vrstu zovemo “čovjek”. U prethodnom tekstu smo vidjeli da se ova vrsta najvjerovatnije odvojila od erektusa negdje u toku prelaza ergaster-erektus. Kao što je uobičajeno u evoluciji, nije dugo bila riječ samo o jednoj vrsti. U okviru ove diskusije, važne su tri vrste, ili podvrste: prvi, arhaični Homo sapiens, takođe poznat kao Homo heidelbergensis; i dvije podvrste na koju se ova originalna vrsta podelila, moderne ljude, Homo sapiens sapiens, i neandertalce, Homo sapiens neanderthalensis. Ove dvije vrste su bile veoma bliske i genetski i morfološki (razlike su otprilike iste veličine kao razlika između pasa i vukova), i postoji mogućnost da su se i povremeno ukrštale.

     Arhaični sapiensi su poznati na osnovu nekih šezdesetak fosila, starih između 800 i 400 hiljada godina. Posjedovali su mnoge osobine slične erektusu, ali znatno sličnije modernim ljudima. Prosječna veličina mozga je bila oko 1200 cm3, veća nego kod erektusa ali manja nego kod modernih ljudi. Lobanja je postala zaobljenija nego kod erektusa, zubi manje izraženi, i vilica uvučenija. Mnogi primjerci, pogotovo stariji, i dalje imaju izražene koščate izrasline iznad obrva, sa čelom nagnutim unazad. U još jednoj savršenoj evolutivnoj tranziciji, razlika između erektusa i ranih arhaičnih sapiensa je minimalna i teško je povući liniju između dvije vrste.

Arhaični sapiensi su se podijelili na dvije grupe koje su donekle postale različite. Sa jedne strane su stajali naši preci i naša današnja rasa. Sa druge strane bili su neandertalci.

     Neandertalci su živjeli između 400.000 do 30.000 godina p.n.e; veoma su dobro proučeni, pošto do danas imamo preko četiri stotine njihovih fosila i ostataka. Bili su nešto niži, ali zato znatno širi i fizički snažniji nego moderni ljudi. Lobanje su im bile izduženije nego kod modernih ljudi, sa izbačenom vilicom i sredinom lica, ali i dalje sa nagnutim čelom. Donja vilica je obično bila uvučena u poređenju sa sredinom lica. Većina razlika između neandertalaca i modernih ljudi bila je upravo u građi lobanje; ostale kosti su uglavnom iste, sa izuzetkom ramena i neobičnog oblika nekih od kostiju karlice.

Na slici možete videti rekonstrukciju izgleda neandertalca (kao i kod prethodnih rekonstrukcija, boja kože, kao i dužina i raspored dlaka su nagađanje). Obratite pažnju na dug, pljosnat nos, nagnuto čelo, i uvučenu vilicu.

     Skeleti neandertalaca često pokazuju tragove lomljenja i ponovnog zarastanja kostiju, znak da je njihov život bio veoma težak i surov. Ipak, činjenica da su ljudi sa polomljenim kostima uspjevali da prežive dovoljno dugo da te kosti zarastu, ukazuje da su neandertalci živjeli u grupama u kojima su članovi podržavali jedni druge.

     Suprotno nekim ranim idejama koje se i dalje ponekad mogu naći u knjigama, neandertalci su bili visoko inteligentni – vrlo verovatno isto onoliko koliko i naši preci. Od njih počinje treća era razvoja kamenog oruđa, takozvana Musterijanska tradicija, a zna se da su bili veoma dobri i organizovani lovci koji su bili u stanju da uhvate mnoge velike i opasne zvjeri. Živjeli su često u blizini ivica glečera tadašnjeg ledenog doba, i bili su veoma uspješni u preživljavanju u takvim hladnim i oskudnim uslovima. Danas je jasno da su neandertalci imali i umjetnost, i religiozne tradicije. Ritualno su svoje mrtve prekrivali crvenim prahom, posipali ih određenim vrstama cvijeća, i ponekad sahranjivali zajedno sa ritualnim predmetima ili oruđima. U nekoliko njihovih pećina su nađene kompleksne, detaljne slike na zidovima, koje su datirane u doba pre dolaska Homo sapiensa.

Takođe, zahvaljujući otkrićima iz zadnjih deset godina, znamo da neandertalci nisu u stvari potpuno odvojena ljudska vrsta. U periodu od 2010-te do 2014-te, grupa naučnika (na čelu sa čuvenim genomičarem Svante Pabom, iz instituta Maks Plank u Nemačkoj) je objavila više detaljnih sekvenci neandertalskog genoma. Ovaj genom je sekvenciran na osnovu fragmenata DNK izdvojenih iz najbolje očuvanih neandertalskih kostiju – veliki tehnički uspjeh kada se uzme u obzir starost istih.

     Na osnovu poređenja genoma, ustanovljeno je da nešto manje od 4% ukupnog broja ljudskih gena u modernim van-Afričkim populacijama potiče od neandertalaca. Ovih gena nema uopšte u isključivo-Afričkim populacijama (kao što su Joruba ili San plemena). Drugim rečima, moderni ljudi su se tokom selidbe iz Afrike u rijetkim slučajevima ukrštali sa neandertalcima, i neki od tih gena su preostali u tragovima sve do danas. 

     Dodatna komplikacija je nađena 2012-te godine. U Denisova Pećini u Altajskim planinama u Sibiru, nađeni su ostaci kostiju nekoliko različitih ljudskih vrsta. Iz ovih kostiju, naučnici su uspjeli da izvuku DNK i da sekvenciraju čitave genom; pokazalo se da neke kosti pripadaju neandertalcima, neke modernim ljudima, a da nekoliko fragmenata pripada prethodno potpuno nepoznatoj podvrsti. Ova treća vrsta Homo sapiensa nije ostavila dovoljno fosila, i mi ne znamo ni kako su njeni pripadnici uopšte izgledali. Ali Denisovljani (nazvani na osnovu pećine u kojoj su nađeni prvi ostaci) su ostavili trag u ljudskom genomu: plemena koja naseljavaju Okeaniju, kao i Australijski Aboridžini, nose oko 3-5% Denisovanskih gena u svojim genomima.

Opšti pregled

I tako smo stigli do Homo sapiens sapiens, modernog čovjeka, vrste kojoj pripada kako pisac ovog teksta, tako i svi čitaoci. Ostalo nam je još samo da povežemo sve prethodno rečeno u jednu cjelinu.

     Prvi korak u razvoju je pojava dvonožnog hodanja. Osim po ovoj osobini, rani australopitekusi nisu bili mnogo različiti od svojih majmunolikih predaka; da su preživjeli do danas, ljudi bi ih vjerovatno smatrali uspravnim majmunima. Dvonožno hodanje je bilo najprije primitivno, ali se veoma brzo razvilo do današnjeg nivoa; već kod Homo habilis su noge i kičma postali praktično onakvi kakvi su i danas kod modernih ljudi.

     Razvoj mozga je bio druga priča. Mada veličina mozga nije mjerilo inteligencije, generalni rast zapremine mozga jeste pratio razvoj oruđa i upotrebe tog oruđa kroz istoriju, tako da neki nivo korelacije postoji. Pogledajmo tabelu:

vrsta	raspon veličine mozga (cm3)	prosjek veličine mozga (cm3)
šimpanza	300-500	–
australopitekusi	400-530	–
Homo habilis	500-750	631
Homo erectus	800-1250	1000
neandertalci	1300-1750	1400
moderni čovek	900-2300	1345

     Može se vidjeti kako se mozak razvijao korak po korak. Skeleti i lobanje pokazuju sličan gradualni razvoj, savršeni evolutivni prelaz od jedne vrste ka sljedećoj. Ostalo je još samo jedno pitanje: zašto su ljudi danas jedini preživjeli članovi naše familije?

     Naši dalji rođaci, šimpanze, žive kao skupljači u džungli, za koju su mnogo bolje prilagođeni od nas. Između ljudi i šimpanzi nikada nije postojao direktan sukob. Ali sukob jeste postojao između ranih ljudi i australopitekusa: živjeli su na istim područjima, hranili su se sličnom hranom, i koristili slične resurse. Prvi ljudi, naoružani svojim novim kamenim oruđem i većom inteligencijom, su prvo potisnuli australopitekuse, da bi ih zatim i istrijebili. Ovaj proces nije bio brz – od nastanka prvih ljudi, do nestanka zadnjih parantropusa je prošlo skoro milion i po godina – ali je bio nezaustavljiv. U nekom smislu, australopitekusima je odzvonilo u trenutku kada je prvi Homo habilis dohvatio polomljeni kamen i pomislio “hej, ovim mogu da siječem meso”.

   Sa kasnijim ljudskim vrstama, situacija je malo komplikovanija. Homo erectus je bio veoma raširen, i polako je evoluirao u nekoliko podvrsta. Najvažniji razvojni put za nas se odigravao u Africi, u kojoj su nastali arhaični preci Homo sapiensa. Grupe tih pra-sapiensa su se proširile iz Afrike. Jedna je potisnula erektuse iz Srednjeg Istoka i Evrope, i polako je postala ono što danas zovemo neandertalci. Druga grupa, Denisovljani, se naselila u centralnoj i južnoj Aziji. Ali najveći dio arhaičnih Homo sapiensa je ostao u Africi sve do takozvane Velike Migracije.

    Velika Migracija je posljednji danas poznat značajan korak u razvoju modernog čovjeka. Preci današnjih ljudi su se prije oko 100,000-70,000 godina naglo proširili iz Afrike (gornja slika, označeno crvenom bojom). Prvo su naselili Arabiju i Srednji Istok, gdje su se ukrstili sa Neandertalcima (zelena linija). Ta grupa je zatim migrirala ka istoku i severozapadu, potiskujući Neandertalce i preostale erektuse pred sobom. Jedna istočna grupa je naišla na Denisovljane, i ukrstila se sa njima (plava linija; plava tačka označava Denisova pećinu), pre nego što je nastavila put ka Okeaniji i Australiji. Istočna grupa koja se nije ukrštala sa Denisovljanima je naselila Tibet, Kinu, a zatim (prelazeći Beringov moreuz) i Ameriku.

     Ova Velika Migracija je ostavila tako čvrst zapis u genima da se oni mogu i dan danas jasno vidjeti u DNK sastavu modernih stanovnika. Svaki korak ovog praiskonskog širenja se može pratiti, i može se vidjeti kako su se porodice dijelile, i kako su rođaci birali različite puteve. Svi ljudi koji danas žive van Afrike su potomci tih prvih grupa avanturista i osvajača, koji su napustili kontinent u kome se ljudska vrsta rodila, i počeli sa širenjem kroz ostatak svijeta; svi nose mali kontigent Neandertalskih gena, “pokupljen” usput u Srednjem Istoku pre skoro sto milenijuma.

     Ogroman projekt, “Genographic,” je do danas skupio genetske podatke više desetina hiljada ljudi, na osnovu čega je gornja slika izgrađena (a i mnoge dodatne detaljnije analize). Današnja geneološka istraživanja proširuju to i dalje u istoriju: kroz analizu geneoloških baza, u koje ljudi šalju uzorke da bi vidjeli svoje daleko porijeklo, otkriva se sve više detalja o kretanju ljudi kroz istoriju. I sa svakom godinom koja prolazi, ova slika postaje sve jasnija.

Dodatak: Homo floresiensis

 Tokom 2003-te, na ostrvu Flores u Indoneziji su nađeni su ostaci patuljastih skeleta veoma neobične ljudske vrste. Ovi ostaci su ličili – i po izgledu i po zapremini mozga – na Homo erectus fosile, ali su pritom bili mnogo nižeg stasa. 

     Poreklo Homo floresiensis, kako je ova vrsta nazvana, je i dalje donekle misteriozno. Kosti nisu dovoljno očuvane da bi se iz njih mogla izvući DNK, tako da genetska analiza ne može da se izvrši. Po strukturi, moguće je da se radi o podvrsti Homo erectus ili čak možda Australopithecusa. Ono što je zaprepašćujuće je njihova starost: neki od fosila su datirani na manje od 13.000 godina.

     Potrebno je još analize i još dodatnih uzoraka da bi se ustanovilo tačno o čemu se radi. Ali za sada, najvjerovatnija hipoteza izgleda ovako: jedna grupa arhaičnih hominina, možda ranih erektusa, se naselila na ovo izolovano ostrvo. Na tom ostrvu su živjeli desetinama hiljada godina, polako evoluirajući u novu podvrstu veoma niskog stasa. Ta podvrsta je uspjela da preživi u izolaciji do prije ~13,000 godina, kada je pritisak modernog ljudskog stanovništva konačno doveo do njenog izumiranja.

     U toku su iskopavanja koja pokušavaju da nađu dodatne podatke i ostatke povezane sa ovom neobičnom vrstom praljudi. Ako se nađe ostatak koji je dovoljno očuvan za DNK analizu, to bi ne samo omogućilo uvid u poreklo samog Homo floresiensisa, već bi skoro sigurno dalo jako lijep uvid u genetiku erektusa i ranijih predaka modernog čovjeka.

(tekst u potpunosti preuzet odavdje) :)